Istorija vodosnabdevanja i kanalizacije

Stara vodovodna cijev, ostatak Machine de Marly blizu Versaillesa, Francuska

Olovo je stoljećima bilo omiljeni materijal za vodovodne cijevi jer ga je takovina učinila praktičnom za postizanje željenog oblika. Takva upotreba bila je toliko uobičajena da riječ "vodovod" potječe od plumbusa, latinske riječi za olovo. To je bio izvor zdravstvenih problema vezanih za olovo u godinama prije nego što su u potpunosti shvatile zdravstvene opasnosti od gutanja olova; među njima su bila mrtvorođena i visoka stopa smrtnosti odojčadi. Olovne vodovodne cevi još uvek su bile široko korišćene u ranom 20. veku i ostaju u mnogim domaćinstvima. Lemljenje legure olova i kositra obično se koristilo za spajanje bakrenih cijevi, ali moderna praksa umjesto toga koristi lemljenje legura od legure antimona u cilju uklanjanja opasnosti od olova.

Unatoč uobičajenoj upotrebi olovnih cijevi kod Rimljana, njihovi akvadukti rijetko su otrovali ljude. Za razliku od drugih dijelova svijeta gdje olovne cijevi izazivaju trovanje, rimska voda je u sebi imala toliko kalcijuma da je jedan sloj plaka sprečio da voda dodirne sam olovo. Ono što često izaziva zbrku je velika količina dokaza o raširenom trovanju olovom, posebno među onima koji bi imali lak pristup cijevnoj vodi, nesretni rezultat olova koji se koristi u posuđu i kao dodatak prerađenoj hrani i pićima (na primjer kao konzervans u vinu). Napisi na rimskim cijevima pružali su podatke o vlasniku kako bi se spriječila krađa vode.

Drvene cijevi su korištene u Londonu i drugdje tokom 16. i 17. stoljeća. Cijevi su bile izdubljeni trupci, koji su na kraju zašiljeni malim otvorom kroz koji bi voda prolazila. Više cijevi su tada bile zapečaćene zajedno sa vrućom životinjskom masnoćom. Drvene cijevi korištene su u Philadelphiji, 17] Bostonu i Montrealu 1800-ih. Ugrađene drvene cijevi široko su se koristile u SAD-u tokom 20. vijeka. Te cijevi (koriste se umjesto valovitog željeza ili armirano-betonskih cijevi) izrađene su od presjeka kratkih drva drva. Zaključavanje susjednih prstenova s iglama od tvrdog drveta stvorilo je fleksibilnu strukturu. Otprilike 100.000 stopa ovih drvenih cijevi postavljeno je za vrijeme Drugog svjetskog rata u odvodne kanalizacije, olujne kanalizacije i vodovode, ispod autoputa i u vojnim kampovima, mornaričkim stanicama, aerodromima i postrojenjima za naoružavanje.

Cijevi od lijevanog gvožđa i nodularna gvožđa dugo su bila jeftinija alternativa bakru prije pojave trajnih plastičnih materijala, ali gdje se prijelazi na druge metalne cijevi (osim terminalnih spojnica) moraju koristiti posebni neprovodni fitinzi kako bi se izbjeći koroziju uslijed elektrohemijskih reakcija između različitih metala (vidjeti galvansku ćeliju).

Brončani fitinzi i kratki segmenti cevi obično se koriste u kombinaciji sa različitim materijalima.